Historijat obilježavanja 1. maja

img

Ekspertni savjet za kulturu

 

Pisati pod ovakvim okolnostima i sa ove vremenske distance o Međunarodnom prazniku rada Prvi Maj (May Day) i o dugoj internacionalnoj historiji, odnosno o nacionalnim historijama radničkog pokreta širom svijeta, je prilično izazovan zadatak.

 

Neki od problema koji su doveli do otuđenja od značajnog historijskog iskustva emancipatorskog pokreta radnika i borbe za radnička prava u zemljama širom svijeta,  mogu se povezati i sa efektima niza političkih i ekonomskih promjena, koje su obilježile kraj XX stoljeća. Zajednički označene kao ‘demokratske revolucije,’ ove promjene su se manifestirale i sačuvale  u kolektivnoj memoriji modernog svijeta kroz niz događaja poput pada Berlinskog zida, koji je ujedno simbolizirao i kraj Hladnog rata i pad komunizma u Europi, odnosno pobjedu zapadnog kapitalizma nad istočnim komunizmom. Kompleksne historijske promjene iz 1989. koje su se desile  u zemljama bivšeg komunističkog bloka u istočnoj Europi su znatno doprinjele održavanju i produbljivanju novih/starih podjela svijeta.

 

Ovaj period obilježen turbulentnim promjenama, koji su neki teoretičari proglasili krajem historije, se dešavao paralelno sa procesom globalizacije, koju je u tom periodu intenzivirao ubrzani razvoj informacijskih tehnologija. U post-hladnoratovskom svijetu, u kojem su novonastale promjene uglavnom bile interpretirane kroz politički vokabular pobjedničkih ideologija,  započete tranzicije u post-socijalističkim društvima su ujedno označile i borbu za prošlost ovih društava.

 

Brojni efekti post-hladnoratovskog poretka, kao i dugoročnih i istovremeno dugo negiranih kriza poput erozije socijalnih i ekonomskih prava, i danas snažno utiču na sve aspekte političkog, socijalnog, ekonomskog, kulturnog i društvenog života kako u zemljama periferije tako i u dominantnim, razvijenim zemljama. Ovdje je važno spomenuti njihov štetan uticaj i na cjelokupni ekosistem o čijim posljedicama trenutno svjedočimo suočeni sa trenutnom pandemijom virusa covid-19, ali i sa sve vidljivijim klimatskim promjenama.

 

Početkom devedesetih godina, Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju (SFRJ),

koja je tokom Hladnog rata između dva dominantna ideološka bloka odabrala treći pristup i bila jedna od osnivača Pokreta nesvrstanih, su poput požara zahvatili Jugoslovenski ratovi, koji su gotovo do neprepoznatljivosti  transformirali (post-)jugoslovenski prostor.

 

Bosna i Hercegovina je  pretrpljela najveću štetu od svih bivših jugoslovenskih reoublika, kao i najveći broj ljudskih gubitaka tokom četverogodišnjeg rata. Danas, nakon brojnih nasilnih rezova, kontinuiranog osiromašivanja, obespravljivanja i prevladavajuće bezperspektivnosti koje su većinu nas svele na puke konzumente, prvomajski ustanak radnika, koji se od uspostavljanja ovog praznika 1889. godine tradicionalno obilježavao protestima radnika širom svijeta je često reduciran na prvomajski uranak odnosno dan za zabavu i pretjeranu konzumaciju. Sa ovako (samo)ograničenim perspektivama je prilično teško razumjeti dinamike razvoja bosanskohercegovačkog odnosno šireg jugoslovenskog i međunarodnog radničkog pokreta, kao i neke od ključnih ideja oko kojih su se članovi i članice međunarodnog radničkog pokreta udruživali, ali i razilazili kroz dugu historiju pokretá. Dodatni izazov je pokušati razumjeti povijesni trenutak formiranja radničkih pokreta, kao i historijske i političke kontekse u kojima su svjedoci i aktivni kreatori ovih politika  živjeli, mislili i djelovali.

 

Jednako je teško uspostaviti i kontinuitet sa vlastitom prošlošću, koja je prekrivena tamnim mrakom višestruke tranzicije, a s njom i značajno historijsko iskustvo, znanje i kontinuirani dijalog, koji je nužan ne samo za bolje razumijevanje prošlosti, već i za razumijevanje našeg iskustva i naših nada koje osvjetljavaju mračne,  duge,  i čini se, beskonačne tranzicione labirinte.  

 

Internacionalizacija Prvog maja

 

Vrijeme koje dijelimo vjerovatno u izvjesnoj mjeri reflektira neizvjesnost i neke od najdubljih strahova koje su mnogi svjedoci turbulentnog vremena u svijetu, s kraja XIX i početka XX stoljeća obilježenog industrijskim revolucijama, ekonomskim krizama i modernim, avangardnim kulturnim pokretima, osjećali posmatrajući sa zebnjom svijet koji se drastično mijenjao pred njihovim očima. Suočeni ne samo sa ubrzanim tehnološkim promjenama, već i sa promjenama modernog ljudskog iskustva,  promijenjenim percepcijama vremena i prostora iniciranih intezivnijom proizvodnjom i upotrebom industrijskih mašina, razvojem transporta, organiziranog rada, masovne proizvodnje,  posljedičnih velikih talasa migracije stanovništva iz ruralnih u urbana područja i ubrzane urbanizacije gradova u svijetu, svjedocima tih vremená je bilo jasno da je ubrzana modernizacija neizbježno vodila ka temeljnim socijalnim, političkim i kulturnim promjenama.

 

U  tim vremenima očaja za one koji su se ili izgubili u talasu promjena, ili glasno opirali drastičnim promjenama, ali istovremeno i vremenima neizrecive  nade za druge koji su ove promjene aktivno podsticali odnosno podržavali, kao i za sve one koji su prepoznali akumulirajuće probleme modernog doba i artikulirali eksploataciju radnica i radnika kao jedan od temeljnih problema, rađale su se i različite škole mišljenja, ideje i vizije budućnosti, oko kojih su ljudi udruživali,  odnosno razilazili,  u nastojanjima da poboljšaju uvjete života, rada i zaštite socijalna i ekonomska prava radnika  u svijetu koji se ubrzano mijenjao.   

 

Prva zabilježena, spontana akcija radnika i radnica  iz Australije, koji su u aprilu 1856. godine zahtjevali osmosatno radno vrijeme kroz masovnu i potpunu obustavu rada u kombinaciji sa sastancima i zabavom, je poput grudve snijega pokrenula lavinu masovnih obustava rada i protesta širom svijeta. (1) Masovni protesti radnika su se iz Čikaga, koji je bio centar ljevičarskog radničkog pokreta u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), proširili i u ostale gradove SAD-a. Zahtjevi za osmosatnim radnim vremenom su bili jedan od glavnih zahtjeva na čikaškim radničkim protestima iz 1886. godine, koji su započeli 1. maja i tokom kojih je u sukobu s policijom, ubijeno 6 radnika i jedan policajac, dok je veliki broj radnika povrijeđen.(2) U drufgim dijelovima svijeta, a posebno u Europi,  događaji s čikaškog Haymarket-a su bili inspiracija za internacionalizaciju Prvog maja i proglašenje ovog dana međunarodnim praznikom rada na osnivačkom kongresu Druge Internacionale, održanog 14. jula 1889. godine u Parizu.

 

Bosanskohercegovački i jugoslovenski radnički poket

 

Ideje koje su radnici širom svijeta razmjenjivali i oko kojih su organizirali svoje aktivnosti  u skladu sa specifičnostima političkih i ekonomskih prilika u kojima  radili  i djelovali, su brzo putovale s jednog kraja svijeta na drugi. Ove političke ideje zajedno sa organiziranim djelovanjem radnika, su imale snažan uticaj i na bosanskohercegovačke radnike.  Dodatno, razvoj radničkih pokretá u svijetu je koincidirao sa smjenom okupacijskih vlasti u Bosni i Hercegovini, prilikom koje je kapitalistička Austro-Ugarska Monarhija 1878. zamijenila vidno oslabljenu tursku feudalnu vlast. U ovom periodu u kojem je cijela zemlja, uključujući i Sarajevo kao njen politički i ekonomski centar, prolazila kroz ubrzan industrijski razvoj,  formirane su i prve organizacije radničkog pokreta, čiji će uticaj i javno djelovanje oblikovati  periode prije Prvog svjetskog rata, period između ratova, a posebno nakon Drugog svjetskog rata.

 

Babić navodi da je u periodu od  1894. kada je osnovana prva organizacija tipografa, do 1905. godine, kada je osnovan Glavni radnički savez BiH, zaključno sa 1906. godinom, osnovano oko desetak strukovnih organizacija.(3) Već 1906. je započeo ‘bosanskohercegovački revolucionarni maj.’ Ovi događaji obuhvaćaju: štrajk radnika Fabrike duhana, koji je brutalno prekinut od strane policije; generalni štrajk radnika Fabrike duhana i Ciglane, koji je bio direktna reakcija na hapšenja i maltretiranja radnika Fabrike duhana; i generalne štrajkove organizirane širom BiH u znak podrške sarajevskim radnicima. Tokom revolucionarnog maja, bosanskohercegovački radnici i ostali slojevi društva su iskazali solidarnost sa uhapšenim i pretučenim radnicama, i demonstrairali  jedinstvo u borbi za veća politička, socijalna i ekonomska prava radnika. Kasnijim osnivanjem Socijaldemokratske stranke BiH 1909. godine, je završen proces formiranja sindikalnih i političkih organizacija radničkog pokreta u BiH, koji je, kako Babićev navodi

 

‘davao značajan ton društveno-političkom životu Bosne i Hercegovine boreći se za politička prava i slobode, za opšte pravo glasa, protiv militarizma i rata, protiv nacionalizma i šovinizma građanskih političkih snaga i klerikalizma, za poboljšanje ekonomskog položaja radnika, za moderno radničko zakonodavstvo, za ukidanje anahronih kmetskih odnosa, za svestraniji kulturni i prosvjetni razvitak zemlje u cjelini’(4)

 

Nakon Sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata 1914. godine, politička borba protiv eksploatacije BiH i njenih stanovnika, koja je obilježila početak historije radničkog pokreta u BiH je bila onemogućena sve do pobjedonosnih socijalističkih revolucija u Rusiji 1917. godine, koje su donijele novi talas entuzijazma širom Europe.

 

Poslijeratni period je obilježen stvaranjem buržoaske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nakon kapitulacije Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine, koja je donijela nove izazove za bosanskohercegovački radnički pokret, kao i za ostale radničke pokrete u Kraljevini SHS (kasnije Kraljevina Jugoslavije). S jedne strane, građanski političari u BiH su se u svom političkom djelovanju oslanjali na politike nacionalnog i vjerskog antagonizma stvorene u ranijim periodima. Ovakva politička klima u građanskom političkom životu BiH se prema Babiću, ‘najviše manifestovala u Sarajevu, gdje su bila sjedišta tih organizacija ili ekspoziture stranaka čiji su centri bili u Beogradu ili Zagrebu.‘(5)

 

S druge strane, aktivnosti radničkog i sindikalnog pokreta u BiH su bile usmjerene na poboljšanje položaja radnika, povezivanje i edukaciju članova iz radničkih centara u zemlji i šire, kao i približavanje ideja radničke borbe mladima i seljacima kroz različite društvene i obrazovne aktivnosti. Neka od uvjerenja na kojima su se bazirale aktivnosti bosanskohercegovačkog  radničkog i sindikalnog pokreta, su najbolje reflektirana kroz uvjerenje jednog od najistaknutijih protagonista radničkog pokreta, bosanskohercegovačkog revolucionara Mitra Trifunovića Uče (1880-1941),  koji je tvrdio da je u borbi sa feudalizmom, kapitalizmom i okupacijom jedini izlaz organizirana klasna borba bez vjerske i nacionalne podijeljenosti. (6) Važno je napomenuti da je u periodu između svjetskih ratova zabilježeno i masovno uključivanje, i aktivno učešće žena u radničkom pokretu, koje su kroz rad organizacije žena socijalista otvarale pitanja vezana za ekonomska i socijalna prava žena, nepovoljni položaj radnica, i inicirale proslavu 8. marta u BiH od 1919. godine.  

 

Aktivno djelovanje bosanskohercegovačkog radničkog pokreta je rezultiralo ozakonjivanjem osmosatnog radnog vremena na teritoriji cijele BiH, 2. aprila 1919. godine, kao i ostvarivanjem prava  biranja radničkih povjerenika. (7) Dodatno, krajem aprila 1919. godine  u Beogradu su osnovani Socijalistička radnička partija Jugoslavije (SRPJ), koja je već iduće godine promijenila naziv u Komunistička Partija Jugoslavije, i Kongres sindikalnog ujedinjenja. U skladu sa odlukom Kongresa o formiranju jedinstvenog radničkog pokreta sa centralnim rukovodstvom za cijelu zemlju, izabrano je i Centralno radničko sindikalno vijeće Jugoslavije (CRSVJ). (8)  Iste godine, SRPJ je podržala protestnu proslavu 1. Maja, koju je uprkos protivljenju vlasti, organiziralo nekoliko hiljada tuzlanskih rudara Kreke i Solane. Njihove akcije su slijedila hapšenja i otpuštanje rudara, ali i solidarnost ostalih radnika čiji su i stalni zahtijevi za njihovo oslobađanje i protesti u znak podrške uhapšenim rudarima,  rezultirali donošenjem odluke nadležnog Ministarstva o vraćanju otpuštenih radnika na posao.(9)

 

Sljedeću, 1920. godinu, je pored protestne proslave 1. maja i niza aktivnosti i sastanaka članova sindikalnog vijeća obilježio i generalni štrajk rudara Bosne i Hercegovine, koji je počeo 22.  decembra 1920. godine.  Neki od osnovnih problema koji su artikulirani tokom generalnog štrajka su bili izuzetno težak položaj radnika, a posebno rudara, koji je dodatno bio pogoršan naglim poskupljenja hrane, represivnim mjerama uprave rudnika, koji je bio u vlasništvu države,  kao  i kontinuirano kršenje ostvarenih socijalnih i ekonomskih prava rudara.  Višesedmični štrajk rudara BiH je poznat kao Husinska buna, zbog dramatičnih završnih događaja koji su se desili u Husinom pored Tuzle. (10)

 

Već početkom sljedeće godine, nakon organizacije generalnog štrajka željezničara u aprilu, i rudara u decembru 1920. godine,  buržoaska vlada Kraljevine Jugoslavije je zabranila rad KPJ. Po novom zakonu usvojenom 1921. Godine, komunistička aktivnost se mogla kažnjavati i smrtnom kaznom, što je članice, članove i simpatizere KPJ izložilo hapšenjima, progonima i otkazima.  

 

Ipak, i pored zabrane rada KPJ i stalnog proganjanja i izolacije partijskih  članova i članica, koji su vrlo često bili prinuđeni da žive vrlo oskudno, borba revolucionarno-demokratskog radničkog pokreta je bila ključna za uspješno nacionalno i socijalno oslobođenje, kao i za stvaranje nove socijalističke zajednice ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije, nakon Drugog svjetskog rata.  

 

Nema odmora dok traje obnova

 

Nakon 1945. godine u Bosni i Hercegovini, koja je pretrpjela ogromnu ratnu materijalnu štetu i potpuno uništenje industrije,  je za samo 35 godina postratne obnove kroz različite dobrovoljne akcije, izgrađeno je više nego u prethodnim stoljećima. (11) Entuzijazam ljudi koji su po prvi puta stvarali i radili za sebe, koji su kroz svoj dobrovoljni rad ubrzano radili na post-ratnoj rekonstrukciji cjelokupne Jugoslavije, uključuje i popularne Omladinske radne akcije (ORA). U nekoliko akcija u BiH, u kojima su učestvovali omladinci i omladinke iz cijele Jugoslavije su izgrađene dvije pruge. Prvu, 92 kilometra dugu prugu Brčko-Banovići je izgradilo 62.000 mladića i djevojaka u periodu od aprila do novembra 1946. godine. Već sljedeće godine je  211.000 članova i članica Narodne omladine  Jugoslavije izgradilo 243  kilometra dugu prugu Šamac-Sarajevo u periodu od aprila do novembra 1947. Podatak da se sa izgradnje ove pruge niko nije vratio nepismen, govori o posvećenosti novih ljudi u izgradnji, razvoju i obrazovanju novog društva. (12)

 

Možda je dobro vrijeme da i mi današnji, koji smo upili užase rušenja njihovog i našeg svijeta, dobro razmislimo šta ćemo raditi ovog ljeta.

 

Sretan vam Prvi maj, praznik rada (od kuće) !

 

 

Reference:

  1. Rosa Luxemburg, “Podrijetlo Prvog Maja,” 1971. Prevod teksta s engleskog Andreja Gregorina
  2. The History of May Day, International Pamphlets, 1932
  3. Nikola Babić, ‘Osnovna Obilježja društveno-političkih odnosa i djelatnosti radničkog pokreta u Sarajevu do 1937. godine,’ u Sarajevo u revoluciji. Revolucionarni radnički pokret 1937-1941, Istorijski arhiv Sarajevo, Sarajevo, 1976
  4. Ibid
  5. Ibid
  6. ‘Crveni Učo,’ 1976, dokumentarni film; režija Vlatko Filipović
  7. Husinska buna, 1920-1910, JU Arhiv Tuzlanskog Kantona Tuzla, JU Muzej istočne Bosne Tuzla, Tuzla, 2010
  8. Ibid.
  9. Ibid.
  10. Husinska buna, 1920-1910
  11. ‘Golim rukama,’ 1981., dokumentarni film; režija Hajrudin Šiba Krvavac
  12. ‘Golim rukama,’ 1981.